Štete od krađe IT podataka

Pandemija COVID-19 prouzrokovala je veliki pomak u načinu na koji organizacije posluju i načinu na koji njihovi zaposlenici rade. Međutim, ova je promjena dovela do povećanja rizika IT sigurnosti, što se ne smije previdjeti.

Veći dio ovog povećanog rizika dolazi od porasta ransomware napada. Prema istraživanjima u Sjevernoj Americi, približno 41% zahtjeva za cyber osiguranjem u prvoj polovini 2020. godine pripisuje se ransomware napadima.

Kad se suoče s mogućim ransomware napadima, kompanije moraju razmotriti sve aspekte odgovornosti kako za svoje klijente, tako i zasvisne treće strane ukoliko njihovi kompjuterski sistemi ostanu neiskorišćeni ili se njihovi podaci izgube. Nedavno je jedna bolnica u Njemačkoj bila žrtva napada ransomware-om. Ovaj napad je uzrokovao potrebu za hitnim prevozom određenog broja pacijenata zbog neispravnih kompjuterskih sistema. Tragično je da je jedan od pacijenata umro tokom prevoza, i ovo je navodno prva poznata smrt uzrokovana ransomware napadom.

Oštećenje softvera i podataka ne smatra se imovinskom štetom

Polise opšte odgovornosti obično nude pokriće u slučaju zahtjeva za isplatu zbog materijalne štete ili tjelesnih povrede nastalih nekim štetnim događajem. Tjelesne povrede prilično je lako identifikovati. Međutim, veća je vjerovatnoća da će ransomware napadi prouzrokovati imovinsku štetu u odnosu na tjelesne povrede. Posljedica napada su najčešće krađa podataka i neupotrebljivi kompjuterski sistemi. Na kraju, većina sudova oštećenja softvera i gubitak podataka ne tumači kao imovinsku štetu prema tradicionalnim polisama osiguranja.

Mnoge, ako ne i većina polisa opšte komercijalne odgovornosti izričito isključuju pokriće obaveza povezanih sa podacima iz informacionog sistema. Međutim, čak i ako vaša polisa ne isključuje odgovornost u vezi sa podacima iz informacionog sistema, možda ćete i dalje teško dobiti pokriće za takav događaj.

S obzirom na povećani rizik za napade ransomware-om tokom pandemije, kompanije se ne bi trebale oslanjati na mogućnost da sud može presuditi u njegovu korist po tim pitanjima. Umjesto da zavise o pokriću opšte odgovornosti, koje možda ne pokriva informatičke rizike, kompanije bi trebale razmotriti uključivanje cyber osiguranja u svoj portfelj osiguranja. Međutim, radi se osiguranjima koja su daleko od standardnih i imaju razne oblike i obime pokrića. Na primjer, neke polise cyber osiguranja mogu osigurati pokriće za troškove nastale reagovanjem na ransomware napad, ali ne mogu pokriti ​​štetu nastalu trećim stranama. Druge polise mogu pokrivati ​​odgovornost, ali ne pružaju pokriće kada je napad izvršen putem uređaja u vlasništvu zaposlenika.

Ubrzan rast šteta od krađe podataka

Jedan ransomware napad može u nekoliko minuta generisati štetu koliko bi stotine pokušaja krađe identiteta mogli napraviti tokom nekoliko mjeseci. Prosječna šteta zbog ransomwarea u četvrtom kvartalu 2020. iznosila je 233 000 $, prema ITRC-u. Poređenja radi, u trećem kvartalu 2018. prosječna ransomware šteta bila je manja od 10.000 $.

Naglašavajući ogromne troškove koji prouzrokuju ovi štetni događaji, tokom 2020. godine internet kriminalci su koristili ukradene akreditacije i podatke o identitetu kako bi se prijavili za naknadu za nezaposlene putem državnih web stranica u SAD. Ministarstvo rada Sjedinjenih Američkih Država je izvijestilo da šteta proistekla iz ovih incidenata iznosi oko 26 milijardi dolara.

Uz to, napadi lanaca dostave sve su češći. Napadači se okreću ovoj metodi jer im ona omogućava pristup većim organizacijama ili većem broju kompanija putem jednog nezavisnog dobavljača. ITRC je izvijestio da su ovi nezavisni dobavljači često manji od kompanija sa kojima posluju i imaju manje sigurnosnih mjera.

Izvor: propertycasualty360.com